"Zastade samo malo, pa onda precrta i prvi deo pečata sa svojim imenom. Ostade samo deviza: U ćutanju je sigurnost.
Stajao je neko vreme nad njom, a onda podiže ponovo ruku i jednim snažnim potezom izbrisa i nju. Tako ostade most bez imena i znaka."
Most na Žepi
"(...)ubija me vječna samoća i besanica... Zašto da baš na mene padne sve ovo? E, to sam se i ja pitao mnogo puta..."
"Kad ti zima miriše na nekoga koga više nemaš, pa kad pahuljice padaju po tebi, to je zima i oko tebe i u tebi."
"Taj dan je bio nedelja, prazničan i pun neke bele praznine, ako se tako može uopšte kazati. Sočno zelenilo i svež — a tačnije bi bilo reći: hladan — vetar. Moje misli su se neočekivano dizale, plovile, sudarale se i odmah naglo tonule u nemu belu prazninu u meni i oko mene.
To što sam čitao stalno mi je izgledalo kao da je u najužoj vezi sa snom koji sam prošle noći snivao i sa svim po sebi tako različitim događajima o kojima sam u jutarnjim novinama čitao.
Jedna i uvek ista misao me prati ovog jutra, kao slika koja se ne miče ispred mene. Ne mogu je opisati. Neću je nikom kazati. Zaboraviću je i sam još pre kraja ovog čudnog dana.
Ostaće ova zabeleška, kao prazna školjka. "
Stajao je neko vreme nad njom, a onda podiže ponovo ruku i jednim snažnim potezom izbrisa i nju. Tako ostade most bez imena i znaka."
Most na Žepi
"(...)ubija me vječna samoća i besanica... Zašto da baš na mene padne sve ovo? E, to sam se i ja pitao mnogo puta..."
"Kad ti zima miriše na nekoga koga više nemaš, pa kad pahuljice padaju po tebi, to je zima i oko tebe i u tebi."
"Taj dan je bio nedelja, prazničan i pun neke bele praznine, ako se tako može uopšte kazati. Sočno zelenilo i svež — a tačnije bi bilo reći: hladan — vetar. Moje misli su se neočekivano dizale, plovile, sudarale se i odmah naglo tonule u nemu belu prazninu u meni i oko mene.
To što sam čitao stalno mi je izgledalo kao da je u najužoj vezi sa snom koji sam prošle noći snivao i sa svim po sebi tako različitim događajima o kojima sam u jutarnjim novinama čitao.
Jedna i uvek ista misao me prati ovog jutra, kao slika koja se ne miče ispred mene. Ne mogu je opisati. Neću je nikom kazati. Zaboraviću je i sam još pre kraja ovog čudnog dana.
Ostaće ova zabeleška, kao prazna školjka. "
Нема коментара:
Постави коментар