субота, 15. март 2014.

Šta sada i šta dalje?

Ne postoji čovek na ovoj planeti koji nema problema.  Svi mi,  ljudi,  učeni i neučeni,  "plave" i crvene krvi, iskreni i lažljivci,  prosti i kulturni....  Svi,  svi smo isti.  Svi imamo jednu neprežaljenu ljubav,  strahove,  probleme,  lažne prijatelje,  nesposobne šefove,  neiskrene kolege i imamo više neprijatelja nego prijatelja. Stalna razočarenja,  beg od stvarnosti,  svako od nas pronalazi.   Neko u knjigama,  neko u muzici,  neko u porocima.  Ono što je zajedničko svima nama jeste nezadovoljstvo životnim trendom.  Šta je normalno,  a šta ne?  Različiti pogledi na svet, ne mogu imati isti pojam normalnosti.  Šta je uopše smisao bitisanja na ovom svetu.  Rodi se dete u jednoj porodici,  raste,  od malena ga uče pravilima šta sme,  a šta ne sme. Ne postaje jedinstvena ličnost ako se vodi samo pravilima, zakonima i običajima koje mu roditelji nameću. Takvo dete, jednog dana čovek,  postaje projekcija roditeljskih ambicija i želja. 
Ako se rodi devojčica u jednoj siromašnoj porodici,  od malena je uče da bude poslušna,  dobra devojčica, jednog dana će se udati,  muža mora slušati,  da ne bi bila ostavljena,  razvedena,  jer je sramota biti raspuštenica.  S druge strane kada se u bogatoj porodici rodi devojčica,  nju uče drugim vrednostima.  Ona kao devojčica mora svu snagu i energiju usmeriti ka svom obrazovanju,  mora znati svirati klavir  i  još neki instrument,  mora tečno govoriti više jezika i mora se udati isključivo za pripadnike svoje društvene klase.  Ono što je zajedničko i bogatim i siromašnim roditeljima jeste OGRANIČAVANJE koje vrše na svoju decu. To smeš,  to ne smeš,  ići ćeš tamo,  a tamo nećeš.  Jedino gore vaspitanje dece od ovoga jeste ne briga o deci,  ostavljanje dece.
Dragi roditelji budite prijatelji svojoj deci, a ne neprijatelji.


недеља, 2. март 2014.

Svi mi čekamo nekoga i nešto... (Sastav za lektiru"Čekajući Godoa")



  Svako od nas se u odredjenom životnom dobu zapita “Zbog čega smo mi na ovom svetu i šta je naš zadatak?“. Umni ljudi, mislioci ili filozofi, nazovite ih kako vam je volja skoro čitav život su posvetili tražeći odgovor na ovo pitanje. Tako i u književnosti imamo delo koje se na neki način bavi ovim pitanjem. To delo je Beketova drama ’’Čekajući Godoa’’.  

   Prvo što se zapitamo nakon čitanja ovog dela je to da li ono uopšte ima poruku. Međutim, da bi objasnili ovo delo moramo mu se dubinski posvetiti i posmatrati ga kao jednu veliku metaforu. Ako polazimo od pitanja „Šta je smisao života?“ odgovori su mnogobrojni, jer su pogledi na smisao života različiti. Čitajući ovu dramu, na prvi momenat sam shvatila da likovi Beketove drame i žive i ne žive. Oni čekaju, a ne znaju ni šta ni koga. Znaju da je taj koga čekaju Godo, tj. poznato im je samo njegovo ime i ništa više. Beketovim junacima svaki dan je isti, ništa bitno se ne menja, ali oni i dalje ne odustaju od čekanja. Menjali bi oni svoj život, ali ih nada da će Godo da dodje svakog časa, sprečava u tome, jer će Godo da njihove živote učini boljim, lepšim i smislenijim. Shvatila sam da je Godo u ovom delu simbol Boga, Mesije, Spasioca, koji  će doći da spasi Beketove junake. Kao ljudi nasukani na pustom ostrvu posle brodoloma koji čekaju da ih neko primeti i izbavi, tako i Vladimir, Estragon,Poco i Liki nadaju se dolasku njihovog izbavitelja... Koliko god  se nama činilo da ovo delo nema nikakvog smisla, shvatam da ima. Shvatam da svi mi čekamo i svi se mi nadamo nekome i nečemu. Usamljeni traže ljubav, srodnu dušu, traže svog spasioca; bolesni i povredjeni traže zdravlje i čekaju rezultate koji će im reći da su izlečeni; bračni parovi koji se trude da donesu na svet još jednu živu i zdravu dušu koja će ulepšati njihov život  i obogatiti svet za još jednog čoveka. Vernici veruju u Boga i prema Bibliji čekaju njegov dolazak, jer sa njegovim dolaskom biće spašeni, agnostici veruju da postoji neka nevidljiva sila koja vuče sve konce, ali ne znaju šta je to niti ko je to, a ateisti veruju da se sve dešava sa razlogom i oni traže objašnjenje toga. Ono što je zajedničko za sve nas jeste vreme. Vreme koje prolazi, naš najbolji prijatelj i najgori neprijatelj. Rekla bih da je Beket u ovoj drami veoma lepo opisao čoveka kao konfuznu kukavicu, jer da bi pokrenuli svoj život i napravili promene u njemu moramo se pokrenuti sa mrtve tačke, hrabro krenuti u život, činiti promene. Ne smemo čekati, jer vreme ne radi uvek za nas, uglavnom radi protiv nas. Vreme prolazi. Dešava se da ni ne trepnemo, a danas već postane juče. Beket nam poručuje da se ništa ne dešava preko noći i niko ti ništa neće doneti na tacni, ako ti to ne zaradiš.
   
 Ovim delom Beket nam poručuje „ Probudite se! Pokrenite se! Radite, razmišljajte i NE ČEKAJTE, već TRAŽITE!“   Ono najvažnije što moramo kao poruku izvući iz ovog netipičnog savremenog dela je to da Boga ili smisao života ne možemo tražiti u svetu oko nas, već da moramo da ga pronađemo u nama samima.


недеља, 2. фебруар 2014.

Deca

Deca... Mali ljudi puni velikih mudrosti... Družite se što više sa ovim malim ljudim, mogu nas naučite mnogim stvarima na koje smo zaboravili ili nikada nismo ni znali... Ljubav, pažnja, sreća, radovanje malim stvarima i neraskidiva prijateljstva sa životinjama... 
Deca, ta mala bića koja tope ledena srca, omekšavaju kamena i vole i kada nisu voljeni...
Budite kao deca, tople, mile dobre osobe, pune ljubavi i mudrolija...







Paulo Koeljo

Nema drugog greha do nemanja ljubavi. Imajte hrabrosti, budite sposobni da volite, makar ljubav delovala izdajnički i užasno. Radujte se ljubavi. Radujte se pobedi. Sledite ono što vam srce nalaže.

Paulo Koeljo

субота, 25. јануар 2014.

Zima, ti i ja...

Zima nije zima, ako nema snega. Asfalt, priroda, oko nas deluje prazno, neispunjeno, tužno. Kada bele pahulje započnu svoj ples, zabava počinje... Drveća obuku svoje bele kombinezone, putevi svetlucaju na mesečini i imaju prefinjen izgled. Šumski predeli kao da su prekriveni blistavo belim ćilimom, noću zvezde i mesec daju spektakularan sjaj. Prizor je božanstven.
E tako, dragi moj, kao što zima nije zima kada nema snega, ni ti nisi ti ako nemaš mene. :)


недеља, 19. јануар 2014.

Sloboda...

Ovih dana svi nešto pričaju o slobodi. Kao da je imamo. Ok, imamo slobodu govora, mišljenja, itd. Fakat sloboda nam je data, ali koliko nas se zaista oseća slobodno? Da li dočekate jutro kada ne morate da razmišljate ama baš ni o čemu? Kada ne morate da strahujete koliki će računi stići i hoćete li imati dovoljno novca da ih platite? Dok ispijate prvu jutarnju kafu, slušate jutarnji program i vesti koje ne prognoziraju ništa bolje, da li se osećate slobodnim? Kada gledate i slušate apel za spašavanje života nedužne dece koja su obolela od raznih tumora i sličnih teško izlečivih bolesti koja su posledica bezrazložnih ratova koji su se vodili i koji se vode, da li vam se srce stegne, da li tada osećate slobodu? Ukoliko nemate posao, ukoliko nemate novčanih prihoda, ukoliko živite u okruženju bez ljubavi da li vam kroz glavu prolazi misao "Bar sam slobodan"? Ne prolazi vam ta misao kroz glavu, zar ne? Naravno da je nema u tim trenucima zato što imamo toliko tereta potrebnog i nepotrebnog i nemamo vremena da razmišljamo o slobodi...
Zato odbacite sve! Ukradite slobodu! Izaberite jedan dan u nedelji i radite sve što može da vas učini srećnim i slobodnim. Pomozite i drugima da se bar na momenat osete slobodnim, da zaborave na probleme i tegobe... Ukradite trenutke sreće, oslobodite se na tren nevidljivih okova i živite bar na trenutke slobodni...




петак, 10. јануар 2014.

субота, 4. јануар 2014.

"Počnimo, ponovo, ispočetka..."

     I ove godine kao i prošle krećemo ispočetka, a to je najteže... No, nikad se ne zna šta nosi dan, a šta  noć... Jedno znaj, nikada ne prestaj da se nadaš... Dokle god postoji nada postoji i mogućnost...

четвртак, 2. јануар 2014.

Boli...

Ti ne znaš kako samoća boli. Ne znaš šta ljubomora čini mojoj duši. Ne znaš kako mi je kada te vidim sa drugim muškarcem. Kada se smejete, grlite, ljubite, ne smem ti ni reći kuda dalje moje misli idu i ljute me. Kiptim od besa što ja nisam on, pa utehu tražim u onima koje samo fizički liče na tebe, a duhovno nisu ti ni do kolena. Tada se u meni sve lomi, prevrće, nadolazi oluja besa, tuge, ... Boje... Mešaju se boje u mojoj glavi... Crvena... Crna... Siva... Najviše od svega boli što krivca ne mogu da uklonim... Jedini krivac za moje stanje sam ja. KRIV SAM! Priznajem! Da li ti je to dovoljno?! Priznajem, kriv sam! Propustio sam šansu da usrećim i tebe i sebe. Šta ću kada sam sebičan, ako će ti biti lakše mrzim sebe zog toga!!! ZAR NE SHVATAŠ?! Vrati mi se. Molim te... Evo, da ti još nešto priznam padam na kolena. Ti... Ti... Ti si jedina koja me je ikada videla u ovakvom stanju. Ti si jedina pred kojom padam, plačem, molim, klečim, sve radi tvog oproštaja... Oprosti...Nedostaješ mi... Užasno mi nedostaješ... Tvoje oči, lice, miris tvoje kose...   Fališ mi... Reci nešto. Reci bilo šta! Ne ubijaj me ćutanjem!

Vrištim, a niko me ne čuje... Gorim, a niko ne vidi i ne može da ugasi požar moje duše...

Kaži nešto... Bilo šta... Umiri ovu napaćenu dušu... Znaj, zapamti, nakon svega i dalje te volim...




Majčinstvo :)

"Smem li te bar još jednom zagrliti pre nego što narasteš? I reći ti da te volim tako da to uvek znaš. Daj da ti opet zavežem cipelu. Tako brzo ćeš je vezati sam. I kad se jednom setiš ovog dana videćeš moj način da ti ljubav dam. Mogu li ti pomoći kaputić obući? Dopusti mi, molim te, da ti isečem jelo. Dozvoli mi ljubavi, da te stavim u kolica, kupim ti slatkiš i ljubim u čelo. Jednog ćeš dalekog dana možda baš ti brinuti o meni, dozvoli mi, ljubavi mala, da ja sad to radim tebi. Tako želim biti deo svega što čini tvoj maleni svet! Dopusti mi da ti operem kosu, izbrojim zvezde i uberem cvet. Htela bih da brojim te male prstiće i da te golicam po vratu pre nego što se upoznaš sa brojevima i sam skužiš matematiku. I pre negoo što zablistaš u fudbalu daj meni da ti dodam jednu loptu! Smem li bar još jednom da te uhvatim ako bi krenuo da padneš i da ti zadnji put uspešno prodam foru pre nego što mi kažeš da si to već od pre znao? Dozvoli mi, ljubavi mala, da ti pomognem da se popneš na brdo. Trebaš me jer su ti koraci mali i jer još uvek misliš da mama izvodi čudo. I daj mi da ti čitam priče, dok imamo svo vreme ovoga sveta, jer ćeš tako brzo to činit sam, a sad za to dušo, trebaš mene. Hoćeš li se sećati da sam te nosila na rukama? Bačenih grudvi, sneška i šetnje po kiši? Jer proći će svega par godišnjih doba kad ćeš postati viši od svog tate? I jednom kad pronađeš uspeh, suze ponosa brisaću baš ja, pa mi dozvoli, ljubavi mala, da danas ja budem ta. Već znam da ću se jednom sa čežnjom prisećati svih ovih dana, pa mi dozvoli, ljubavi mala, da ti baš sad budem – Mama"

Nepoznat autor


Jednog dana...

Oboje patimo, oboje umiremo, oboje dajemo sve samo da se pogledamo... Oboje se borimo sa sobom, ali džaba. Ne vredi... Najbolje bi bilo da odustanemo od svega. Možda u nekom drugom vremenu, nekom drugom životu budemo sudjeni jedno drugom, ali sad nismo...


среда, 1. јануар 2014.

Nova godina...

Dragi pratioci i posetioci,
želim vam srećnu i uspešnu Novu 2014. godinu. Neka vam bude mnogo bolja, zdravija, uspešnija i zaljubljenija od protekle godine.
Ljubavi, ljubavi, želim vam mnogo ljubavi, jer je to ono što nas drži u životu... :)